Jelena Trivić očigledno je odlučila da čak i prisustvo sahrani generala Ratka Mladića pretvori u jeftin politički marketing. Umjesto da oda poštovanje čovjeku čija je sudbina obilježila najteže godine srpskog naroda, Trivićeva pokušava da taj čin predstavi kao sopstveni politički kapital, a sve druge da optuži za ćutanje.

Takav pokušaj je ne samo politički providan, već i krajnje neukusan. Sramota je da se prisustvo sahrani generala Mladića koristi kao sredstvo za obračun sa političkim protivnicima i prikupljanje jeftinih poena. Komemoracija i sahrana nisu predizborni miting, niti bi trebalo da budu valuta kojom se kupuje politička pažnja.

Posebno je netačna tvrdnja da su zvaničnici Republike Srpske ćutali na opasne poruke ministra odbrane BiH Zukana Heleza, koji je pozvao međunarodnu zajednicu da povuče potpis sa stvaranja Republike Srpske, nazivajući je „genocidnom paradržavnom tvorevinom“ i poručujući da „znaju šta im je činiti“.

Na Helezove prijetnje zvaničnici Srpske reagovali su jasno, javno i nedvosmisleno.

Predsjednik Republike Srpske Siniša Karan ocijenio je da je riječ o još jednom napadu koji traje tri decenije na Dejtonski sporazum, ustavno uređenje BiH, unutrašnji i ograničeni spoljni suverenitet Republike Srpske i srpski narod.

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik poručio je da Helez svojim izjavama ne doprinosi stabilnosti i miru, te ocijenio da se BiH „gotovo raspada kao leš koji je nemoguće sastaviti“.

I predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić jasno je odgovorio, poručivši da Srpska ima važnijeg posla od Heleza i njemu sličnih, koji svakodnevno isijavaju mržnju prema svemu što nosi srpski prefiks.

Reagovala je i srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, koja je Helezove poruke protumačila kao prijetnju Republici Srpskoj i Srbima, postavljajući pitanje da li bi sljedeći korak bio „džihad“, hapšenja i dovođenje mudžahedina, kao što je to bio slučaj devedesetih godina.

Dakle, nije riječ ni o kakvom „mlakom saopštenju“, niti o ćutanju. Reagovali su predsjednik Republike Srpske, predsjednik Vlade Srpske, predsjednik SNSD-a i srpski član Predsjedništva BiH. Reakcije su bile javne, oštre i sadržajne.

Zato je potpuno jasno da Trivićeva svjesno prećutkuje činjenice kako bi izgradila lažnu sliku da je samo ona navodno imala hrabrosti da govori, dok su svi drugi ćutali. To nije politička principijelnost, nego pokušaj da se lični čin prisustva sahrani generala Mladića pretvori u predizborni račun.

General Ratko Mladić i njegovo nasljeđe nisu ničiji privatni politički plijen. Sahrana nije mjesto za samopromociju, a njegovo ime ne smije biti moneta za potkusurivanje u unutaropozicionim i predizbornim obračunima.

Trivićeva ima pravo da kritikuje vlast i da smatra da je neko mogao reagovati snažnije. Ali nema pravo da, radi političkog poena, tvrdi da reakcija nije bilo, kada su zvaničnici Republike Srpske jasno i nedvosmisleno odgovorili na Helezove opasne poruke.

Draško Stanivuković očigledno je toliko uživio u ulogu „budućeg premijera“ da je počeo da se ponaša kao da već ima i svoju policiju!?

Današnji udes kod Gradiške, u kojem je učestvovalo vozilo iz pratnje gradonačelnika Banjaluke, otvorio je mnogo ozbiljnije pitanje od same saobraćajne nezgode.

Ko su ljudi koji čine Stanivukovićevu pratnju i ko im je dao pravo da se po putevima ponašaju kao policijski eskort?

Prema objavljenim informacijama, vozilo iz pratnje prešlo je u suprotnu saobraćajnu traku u mjestu Orahova kod Gradiške i sudarilo se sa drugim automobilom. Srećom, prema dosadašnjim informacijama, nije bilo povrijeđenih. U vozilu koje je išlo iza nalazio se i Stanivuković.

Ali, nakon svega, javnost s pravom može da pita: otkud uopšte gradonačelniku Banjaluke ovakva pratnja?

Stanivuković nije predsjednik Republike, nije predsjednik Vlade, nije ministar unutrašnjih poslova niti je policijski funkcioner. On je gradonačelnik Banjaluke.

Pa odakle onda potreba za pratnjom koja se na putu ponaša kao da prevozi državnika najvišeg ranga?

Jedno je imati službeni automobil i vozača. Sasvim drugo je imati čitavu pratnju koja se kreće u formaciji, pokušava da obezbijedi prolaz i na javnim saobraćajnicama nastupa kao da ima policijska ovlašćenja.

Draško, smiri se. Nisi premijer.

A posebno je pitanje ko je zapravo u tim automobilima.

Da li su to zaposleni u Gradskoj upravi? Da li im je u opisu radnog mjesta da obezbjeđuju gradonačelnika? Da li imaju odgovarajuća ovlašćenja za fizičko obezbjeđenje? Jesu li prošli propisanu obuku? Ko ih je obučavao za vožnju u konvoju i reagovanje u rizičnim situacijama?

Jer nije dovoljno nekome dati službeni automobil, tamne naočare i zadatak da vozi iza gradonačelnika pa da preko noći dobije ulogu ličnog obezbjeđenja.

A ako Stanivuković zaista ima bezbjednosnu procjenu na osnovu koje je određen kao štićena ličnost, onda bi javnost trebalo da zna ko je takvu odluku donio i na osnovu kojeg propisa.

Ako, međutim, takva odluka ne postoji, onda se nameće još jednostavnije pitanje: ko je Stanivukoviću dao pravo da napravi svoju malu „policiju“?

Jer ovo više nije pitanje političkog marketinga, luksuznih automobila i gradonačelnikove želje da izgleda važnije nego što jeste.

Ovo je pitanje bezbjednosti svih učesnika u saobraćaju.

Danas je, srećom, prošlo bez povrijeđenih. Ali šta će biti sutra ako neko iz takve pratnje ponovo odluči da vozi kao da je na policijskom zadatku, pa neko strada?

Hoće li tada svi pratioci slegnuti ramenima i reći da su samo „obezbjeđivali gradonačelnika“?

Dosta je bahaćenja i glumljenja državnog vrha!

Ako je Draško Stanivuković gradonačelnik – neka se ponaša kao gradonačelnik. Ako misli da je već premijer, bolje neka sačeka izbore.

A do tada bi, prije svega, trebalo da odgovori: ko su ljudi iz njegove pratnje, ko ih je ovlastio, ko ih je obučio i na osnovu čega se po putevima ponašaju kao policijski eskort?

Jer građani nisu dužni da zbog nečijeg osjećaja političke važnosti rizikuju život na putu.

Politički pokret „Sigurna Srpska“ Draška Stanivukovića možda je u izbornoj kampanji želio da ostavi utisak sigurnosti, ali bi zbog svog logotipa mogao dobiti sasvim drugačiju asocijaciju – na sapune za bebe!

U posjedu našeg portala nalazi se dopis upućen kompaniji „Nevena“ iz Leskovca i njenom vlasniku, RIM Groupu, u kojem se ukazuje na sumnju da je vizuelni identitet „Sigurne Srpske“ preuzeo karakteristične elemente logotipa poznatog proizvođača sapuna i kozmetičkih proizvoda.

A kada se pogleda čime se „Nevena“ bavi, priča postaje još zanimljivija – riječ je i o proizvodima za najmlađe, uključujući sapune za bebe.

Od „Sigurne Srpske“ do „sigurnog sapuna“ – da li je politički pokret inspiraciju za svoj znak pronašao na polici sa dječjom kozmetikom?

U dopisu se navodi da sličnost nije samo u opštem utisku, već da se može uočiti u konkretnim grafičkim elementima: zaobljenim trakastim formama, negativnom prostoru, unutrašnjim usjecima, geometriji i završecima pojedinih elemenata. Posebno se ukazuje na moguću srodnost između znaka „Sigurne Srpske“ i karakterističnih slovnih formi logotipa „NEVENA“.

Drugim riječima, neko je očigledno primijetio da se dva vizuelna identiteta neobično dobro „razumiju“. Toliko dobro da je odlučio da o tome obavijesti upravo kompaniju čiji se proizvodi vezuju i za nježnu njegu beba.

Naravno, dopis ne predstavlja dokaz da je logo plagiran. U njemu se izričito navodi da sama vizuelna sličnost nije dovoljna za konačan pravni zaključak, već da bi trebalo provjeriti autorstvo, hronologiju nastanka, eventualne registracije i obim zaštite.

Ali politička kampanja ne čeka pravne analize. Logo „Sigurne Srpske“ već se koristi na skupovima, bilbordima, promotivnim materijalima i društvenim mrežama, pa bi eventualno utvrđivanje povrede moglo otvoriti i pitanje njegovog daljeg korišćenja.

Za sada ostaje pitanje: da li je „Sigurna Srpska“ osmislila originalan politički brend ili je, slikovito rečeno, napravila „Sapun pokret“?

Od političkog pokreta i kompanije „Nevena“ očekuje se da se izjasne o navodima, ukoliko odluče da ih javno komentarišu.