Jelena Trivić očigledno je odlučila da čak i prisustvo sahrani generala Ratka Mladića pretvori u jeftin politički marketing. Umjesto da oda poštovanje čovjeku čija je sudbina obilježila najteže godine srpskog naroda, Trivićeva pokušava da taj čin predstavi kao sopstveni politički kapital, a sve druge da optuži za ćutanje.

Takav pokušaj je ne samo politički providan, već i krajnje neukusan. Sramota je da se prisustvo sahrani generala Mladića koristi kao sredstvo za obračun sa političkim protivnicima i prikupljanje jeftinih poena. Komemoracija i sahrana nisu predizborni miting, niti bi trebalo da budu valuta kojom se kupuje politička pažnja.

Posebno je netačna tvrdnja da su zvaničnici Republike Srpske ćutali na opasne poruke ministra odbrane BiH Zukana Heleza, koji je pozvao međunarodnu zajednicu da povuče potpis sa stvaranja Republike Srpske, nazivajući je „genocidnom paradržavnom tvorevinom“ i poručujući da „znaju šta im je činiti“.

Na Helezove prijetnje zvaničnici Srpske reagovali su jasno, javno i nedvosmisleno.

Predsjednik Republike Srpske Siniša Karan ocijenio je da je riječ o još jednom napadu koji traje tri decenije na Dejtonski sporazum, ustavno uređenje BiH, unutrašnji i ograničeni spoljni suverenitet Republike Srpske i srpski narod.

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik poručio je da Helez svojim izjavama ne doprinosi stabilnosti i miru, te ocijenio da se BiH „gotovo raspada kao leš koji je nemoguće sastaviti“.

I predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić jasno je odgovorio, poručivši da Srpska ima važnijeg posla od Heleza i njemu sličnih, koji svakodnevno isijavaju mržnju prema svemu što nosi srpski prefiks.

Reagovala je i srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, koja je Helezove poruke protumačila kao prijetnju Republici Srpskoj i Srbima, postavljajući pitanje da li bi sljedeći korak bio „džihad“, hapšenja i dovođenje mudžahedina, kao što je to bio slučaj devedesetih godina.

Dakle, nije riječ ni o kakvom „mlakom saopštenju“, niti o ćutanju. Reagovali su predsjednik Republike Srpske, predsjednik Vlade Srpske, predsjednik SNSD-a i srpski član Predsjedništva BiH. Reakcije su bile javne, oštre i sadržajne.

Zato je potpuno jasno da Trivićeva svjesno prećutkuje činjenice kako bi izgradila lažnu sliku da je samo ona navodno imala hrabrosti da govori, dok su svi drugi ćutali. To nije politička principijelnost, nego pokušaj da se lični čin prisustva sahrani generala Mladića pretvori u predizborni račun.

General Ratko Mladić i njegovo nasljeđe nisu ničiji privatni politički plijen. Sahrana nije mjesto za samopromociju, a njegovo ime ne smije biti moneta za potkusurivanje u unutaropozicionim i predizbornim obračunima.

Trivićeva ima pravo da kritikuje vlast i da smatra da je neko mogao reagovati snažnije. Ali nema pravo da, radi političkog poena, tvrdi da reakcija nije bilo, kada su zvaničnici Republike Srpske jasno i nedvosmisleno odgovorili na Helezove opasne poruke.

Nekad žustri kritičar rudarenja na Bukovoj Kosi, Maja Dragojević Stojić, o tome više ne govori nakon nedavnog povratka iz Srbije.

Tamo je bila na političkim instrukcijama i sastancima na kojima joj je rečeno da zaćuti o Bukovoj Kosi. Zašto? Ruda se tamo vozi, na instrukcije se tamo ide, naređenja se tamo izdaju. Vrlo jasno.

Podsjećamo da smo već ranije pisali o njenim sastancima sa osobom iz Srbije koja joj je dijelila savjete i određivala kako će se predstavljati u javnosti i o čemu će govoriti.

O Bukovoj Kosi više ništa ne objavljuje ni Makro Munjiza, kritičar svega i svačega, ucjenjivač i kockar. Često sa tetkom Majom ide u paketu pa i u naređenju da se o Bukovoj Kosi ne progovara.

Posljednja tetkina objava o tome bila je prije skoro dva mjeseca.

O Bukovoj kosi, nekad ‘‘zlatnoj koki‘‘ opozicione kritike, zaćutao je i dežurni kritičar Predrag Kukolj. I on se o rudniku oglasio prije nekoliko mjeseci.

Zanimljivo, vozila koja po Republici Srpskoj promovišu predizborni politički marketing PSS-a, čiji je Dragojević Stojić nosilac liste u izbornoj jedinici jedan, a Kukolj član, imaju registrarske tablice iz Srbije. Slučajno? Ne bi se reklo.

NASTAVIĆE SE

Kad ponestane sopstvenih ideja, uvijek ostaje dobra stara metoda – uzmi tuđu, promijeni ambalažu i predstavi je kao istorijsku novinu.

Upravo tako izgleda najnoviji predizborni potez Draška Stanivukovića.

„POTPISALI SMO UGOVOR SA NARODOM!“, uzviknuo je Stanivuković, a zatim svečano poručio: „DAJEM RIJEČ DA ĆU ISPUNITI SVE NAVEDENO!“

Zvuči poznato?

I te kako.

Jer „Ugovor sa narodom“ nije Stanivukovićev izum. U Republici Srpskoj taj je recept već koristio Vukota Govedarica u izbornoj kampanji 2018. godine. Tada je kandidat Saveza za pobjedu za predsjednika Republike Srpske potpisivao „Ugovor sa narodom“ i predstavljao ga kao garanciju da će uraditi ono što obeća.

https://banjaluka.net/govedarica-potpisao-ugovor-sa-narodom-savez-za-pobjedu-poceo-kampanju-iz-banjaluke/

Dakle, osam godina kasnije – evo nam Draška sa istim ugovorom.

Nova politika? Ne baš.

Nova ideja? Još manje.

Sam naziv i politički format „Ugovora sa narodom“ još su stariji. U Srbiji ga je još 2000. godine koristio DOS, koji je uoči rušenja vlasti Slobodana Miloševića građanima ponudio sopstveni „Ugovor sa narodom“.

Od DOS-a do Govedarice, pa sada do Stanivukovića – isti politički recept, samo različit kandidat.

A Draško ga je sada dodatno „osavremenio“ sa rokom od 100 dana.

Tu, međutim, počinje još zanimljiviji dio ove predizborne predstave.

Stanivuković istovremeno vodi kampanju pod parolom „Sigurno premijer“.

Sigurno?

Na osnovu čega?

Jer postoji jedan sitan problem koji bi svaki kandidat za premijera morao da zna: građani Republike Srpske ne biraju premijera direktno.

Ne postoji glasački listić na kojem građanin zaokružuje „Draško Stanivuković – premijer“.

Premijera ne proizvodi marketinška kampanja. Ne proizvodi ga ni bilbord. Ne proizvodi ga ni slogan.

Prema Ustavu Republike Srpske, mandat za sastav Vlade daje predsjednik Republike, a Vladu bira Narodna skupština Republike Srpske.

Drugim riječima, prvo treba osvojiti dovoljno poslaničkih mandata, zatim obezbijediti parlamentarnu većinu, dobiti mandat za sastav Vlade i tek onda dobiti podršku Narodne skupštine.

Tek tada se postaje premijer.

Zato slogan „Sigurno premijer“ ne zvuči kao demonstracija političke sigurnosti, već kao demonstracija političke nezrelosti.

Jer iskusan političar zna da se premijer ne proglašava sam.

Premijera bira parlamentarna većina.

A parlamentarnu većinu, barem u demokratskom sistemu, ne može da obezbijedi jedan čovjek samo zato što je sebe već proglasio „sigurnim“.

I tako je Stanivuković uspio da u samo jednoj kampanji ponudi dvije zanimljive stvari.

Prvo, „novi“ Ugovor sa narodom koji je već viđen kod Govedarice, a još ranije kod DOS-a u Srbiji.

Drugo, „sigurnog premijera“ koji tek treba da vidi da li će uopšte imati parlamentarnu većinu.

Politika kao marketing, dakle, ide punom parom.

Samo što izbori nisu reklamna kampanja, a Republika Srpska nije firma u kojoj direktor sam sebe postavlja na funkciju.

Može Stanivuković da potpisuje ugovore, da daje riječi i da se proglašava „sigurnim“.

Na kraju će, ipak, biti potrebno nešto mnogo konkretnije od fotografije sa papirom u ruci.

Potrebni su glasovi za poslanike. Potrebna je većina u Narodnoj skupštini. A onda i mandat.

Do tada, „Sigurno premijer“ je samo – sigurno predizborni slogan.