Prema informacijama potvrđenim iz više izvora, Draško Stanivuković veći dio puta do predizbornih skupova prelazi u luksuznom „mercedesu“, a u kamper prelazi tek pred dolazak pred publiku i kamere.

Кamper je u aktuelnoj kampanji Draška Stanivukovića dobio gotovo status političkog simbola. Njime stiže na tribine, iz njega izlazi pred okupljene, oko njega se prave fotografije i video-snimci, a javnosti se šalje slika kandidata koji je neprestano na putu, među ljudima i u kampanji koja bi trebalo da djeluje neposredno, skromno i terenski.

Međutim, prema informacijama koje su našem portalu potvrđene iz više izvora upoznatih sa organizacijom terenskih aktivnosti, iza te slike postoji i jedan manje vidljiv dio priče.

Кako tvrde naši izvori, Stanivuković do mjesta održavanja tribina ne putuje sve vrijeme kamperom, već veći dio puta provodi u luksuznom „mercedesu“. Neposredno pred dolazak na lokaciju na kojoj ga čekaju pristalice, publika, telefoni i kamere, prelazi u kamper, kojim potom dolazi do samog skupa.

Tada počinje javni dio scene.

Кamper stiže. Vrata se otvaraju. Кandidat izlazi pred okupljene. Кamere snimaju.

Ono što se ne vidi jeste put prije toga.

I upravo tu nastaje pitanje koje je teško zaobići: ako kandidat stvarno putuje „mercedesom“, a u kamper ulazi tek pred dolazak na tribinu, da li je onda kamper prevozno sredstvo ili scenografija?

Naravno, niko ne spori pravo bilo kom političaru da putuje u vozilu koje želi. Luksuzni automobil sam po sebi nije nikakva vijest. Ali kada se jedno vozilo sistematski koristi kao vizuelni simbol kampanje i kao dio priče o bliskosti sa narodom, onda način njegove stvarne upotrebe postaje legitimno pitanje javnosti.

Ako se u kamper prelazi tek nekoliko kilometara pred skup, onda se više ne govori samo o logistici.

Govori se o režiji.

O pokušaju da se posljednjih nekoliko minuta puta predstavi kao cijelo putovanje.

Kad ponestane sopstvenih ideja, uvijek ostaje dobra stara metoda – uzmi tuđu, promijeni ambalažu i predstavi je kao istorijsku novinu.

Upravo tako izgleda najnoviji predizborni potez Draška Stanivukovića.

„POTPISALI SMO UGOVOR SA NARODOM!“, uzviknuo je Stanivuković, a zatim svečano poručio: „DAJEM RIJEČ DA ĆU ISPUNITI SVE NAVEDENO!“

Zvuči poznato?

I te kako.

Jer „Ugovor sa narodom“ nije Stanivukovićev izum. U Republici Srpskoj taj je recept već koristio Vukota Govedarica u izbornoj kampanji 2018. godine. Tada je kandidat Saveza za pobjedu za predsjednika Republike Srpske potpisivao „Ugovor sa narodom“ i predstavljao ga kao garanciju da će uraditi ono što obeća.

https://banjaluka.net/govedarica-potpisao-ugovor-sa-narodom-savez-za-pobjedu-poceo-kampanju-iz-banjaluke/

Dakle, osam godina kasnije – evo nam Draška sa istim ugovorom.

Nova politika? Ne baš.

Nova ideja? Još manje.

Sam naziv i politički format „Ugovora sa narodom“ još su stariji. U Srbiji ga je još 2000. godine koristio DOS, koji je uoči rušenja vlasti Slobodana Miloševića građanima ponudio sopstveni „Ugovor sa narodom“.

Od DOS-a do Govedarice, pa sada do Stanivukovića – isti politički recept, samo različit kandidat.

A Draško ga je sada dodatno „osavremenio“ sa rokom od 100 dana.

Tu, međutim, počinje još zanimljiviji dio ove predizborne predstave.

Stanivuković istovremeno vodi kampanju pod parolom „Sigurno premijer“.

Sigurno?

Na osnovu čega?

Jer postoji jedan sitan problem koji bi svaki kandidat za premijera morao da zna: građani Republike Srpske ne biraju premijera direktno.

Ne postoji glasački listić na kojem građanin zaokružuje „Draško Stanivuković – premijer“.

Premijera ne proizvodi marketinška kampanja. Ne proizvodi ga ni bilbord. Ne proizvodi ga ni slogan.

Prema Ustavu Republike Srpske, mandat za sastav Vlade daje predsjednik Republike, a Vladu bira Narodna skupština Republike Srpske.

Drugim riječima, prvo treba osvojiti dovoljno poslaničkih mandata, zatim obezbijediti parlamentarnu većinu, dobiti mandat za sastav Vlade i tek onda dobiti podršku Narodne skupštine.

Tek tada se postaje premijer.

Zato slogan „Sigurno premijer“ ne zvuči kao demonstracija političke sigurnosti, već kao demonstracija političke nezrelosti.

Jer iskusan političar zna da se premijer ne proglašava sam.

Premijera bira parlamentarna većina.

A parlamentarnu većinu, barem u demokratskom sistemu, ne može da obezbijedi jedan čovjek samo zato što je sebe već proglasio „sigurnim“.

I tako je Stanivuković uspio da u samo jednoj kampanji ponudi dvije zanimljive stvari.

Prvo, „novi“ Ugovor sa narodom koji je već viđen kod Govedarice, a još ranije kod DOS-a u Srbiji.

Drugo, „sigurnog premijera“ koji tek treba da vidi da li će uopšte imati parlamentarnu većinu.

Politika kao marketing, dakle, ide punom parom.

Samo što izbori nisu reklamna kampanja, a Republika Srpska nije firma u kojoj direktor sam sebe postavlja na funkciju.

Može Stanivuković da potpisuje ugovore, da daje riječi i da se proglašava „sigurnim“.

Na kraju će, ipak, biti potrebno nešto mnogo konkretnije od fotografije sa papirom u ruci.

Potrebni su glasovi za poslanike. Potrebna je većina u Narodnoj skupštini. A onda i mandat.

Do tada, „Sigurno premijer“ je samo – sigurno predizborni slogan.

Gostovanje Tomice Stojanovića iz SDS-a bilo je prepuno teških optužbi, ogromnih cifara i dramatičnih kvalifikacija. Problem je što iza najkrupnijih tvrdnji uglavnom ne stoje ni izvori ni dokumenti.

Najzvučnija je tvrdnja da smo „društvo sa najvećim kriminalom na svijetu“. Međunarodni podaci govore drugačije. Global Organized Crime Index BiH stavlja na 57. mjesto od 193 zemlje, daleko od prvog mjesta. Na vrhu su zemlje poput Mjanmara, Kolumbije, Meksika i Paragvaja.

Stojanović zatim tvrdi da je BiH „došla na prvo mjesto“ po korupciji. Ni za to ne nudi indeks, godinu niti izvor. Transparency International je u posljednjem Indeksu percepcije korupcije BiH stavio na 109. mjesto od 182 zemlje, sa 34 boda. BiH jeste među najlošije rangiranim državama u Evropi, ali nije prva u svijetu po korupciji.

Posebno je problematična formulacija da to potvrđuju „evropske zvanične institucije“. Koje? Evropska komisija? Eurostat? Europol? Savjet Evrope? Transparency International? Svaka od tih institucija ima drugačiju metodologiju i predmet mjerenja. Bez navođenja izvora, pozivanje na „evropske institucije“ samo zvuči autoritativno.

Stojanović usput miješa kriminal, korupciju i organizovani kriminal kao da je riječ o istoj kategoriji. Nije. Jedan indeks mjeri percepciju korupcije u javnom sektoru, drugi kriminalna tržišta i organizovani kriminal. Od različitih pokazatelja ne može se napraviti proizvoljan zaključak da je „sve najgore na svijetu“.

Tu su i druge bombastične tvrdnje.

500.000 ljudi je navodno otišlo. Izvor – nije naveden.

Od pet miliona KM na Jahorini navodno će četiri miliona biti „uzeta“. Dokaz – nije ponuđen.

IT projekti navodno koštaju 100 miliona KM, a na kraju „nema ništa na CD-u“. Koji projekat – nije precizirano.

Elektroprivreda je, tvrdi Stojanović, uzela 30 miliona KM za otpremnine, a radnici sutradan vraćeni na posao. Nema ugovora, odluke ni dokumenta kojim bi potvrdio svoju tvrdnju.

Sve to može biti materijal za ozbiljnu istragu ukoliko zaista postoje dokazi. Ali politička emisija nije sudnica, a izgovorena tvrdnja nije automatski činjenica.

Stojanović ima puno pravo da kritikuje vlast, zaduživanje, javna preduzeća i korupciju. Ali kada iznosi tvrdnje poput „najvećeg kriminala na svijetu“, „prvog mjesta po korupciji“ i višemilionskih krađa, onda bi minimum političke odgovornosti bio da pokaže koji indeks, koji dokument, koji ugovor i koji dokaz.

Jer kada se skinu velike riječi i ogromne cifre, ostaje prilično jednostavno pitanje:

Gdje su dokazi?