Kad ponestane sopstvenih ideja, uvijek ostaje dobra stara metoda – uzmi tuđu, promijeni ambalažu i predstavi je kao istorijsku novinu.

Upravo tako izgleda najnoviji predizborni potez Draška Stanivukovića.

„POTPISALI SMO UGOVOR SA NARODOM!“, uzviknuo je Stanivuković, a zatim svečano poručio: „DAJEM RIJEČ DA ĆU ISPUNITI SVE NAVEDENO!“

Zvuči poznato?

I te kako.

Jer „Ugovor sa narodom“ nije Stanivukovićev izum. U Republici Srpskoj taj je recept već koristio Vukota Govedarica u izbornoj kampanji 2018. godine. Tada je kandidat Saveza za pobjedu za predsjednika Republike Srpske potpisivao „Ugovor sa narodom“ i predstavljao ga kao garanciju da će uraditi ono što obeća.

https://banjaluka.net/govedarica-potpisao-ugovor-sa-narodom-savez-za-pobjedu-poceo-kampanju-iz-banjaluke/

Dakle, osam godina kasnije – evo nam Draška sa istim ugovorom.

Nova politika? Ne baš.

Nova ideja? Još manje.

Sam naziv i politički format „Ugovora sa narodom“ još su stariji. U Srbiji ga je još 2000. godine koristio DOS, koji je uoči rušenja vlasti Slobodana Miloševića građanima ponudio sopstveni „Ugovor sa narodom“.

Od DOS-a do Govedarice, pa sada do Stanivukovića – isti politički recept, samo različit kandidat.

A Draško ga je sada dodatno „osavremenio“ sa rokom od 100 dana.

Tu, međutim, počinje još zanimljiviji dio ove predizborne predstave.

Stanivuković istovremeno vodi kampanju pod parolom „Sigurno premijer“.

Sigurno?

Na osnovu čega?

Jer postoji jedan sitan problem koji bi svaki kandidat za premijera morao da zna: građani Republike Srpske ne biraju premijera direktno.

Ne postoji glasački listić na kojem građanin zaokružuje „Draško Stanivuković – premijer“.

Premijera ne proizvodi marketinška kampanja. Ne proizvodi ga ni bilbord. Ne proizvodi ga ni slogan.

Prema Ustavu Republike Srpske, mandat za sastav Vlade daje predsjednik Republike, a Vladu bira Narodna skupština Republike Srpske.

Drugim riječima, prvo treba osvojiti dovoljno poslaničkih mandata, zatim obezbijediti parlamentarnu većinu, dobiti mandat za sastav Vlade i tek onda dobiti podršku Narodne skupštine.

Tek tada se postaje premijer.

Zato slogan „Sigurno premijer“ ne zvuči kao demonstracija političke sigurnosti, već kao demonstracija političke nezrelosti.

Jer iskusan političar zna da se premijer ne proglašava sam.

Premijera bira parlamentarna većina.

A parlamentarnu većinu, barem u demokratskom sistemu, ne može da obezbijedi jedan čovjek samo zato što je sebe već proglasio „sigurnim“.

I tako je Stanivuković uspio da u samo jednoj kampanji ponudi dvije zanimljive stvari.

Prvo, „novi“ Ugovor sa narodom koji je već viđen kod Govedarice, a još ranije kod DOS-a u Srbiji.

Drugo, „sigurnog premijera“ koji tek treba da vidi da li će uopšte imati parlamentarnu većinu.

Politika kao marketing, dakle, ide punom parom.

Samo što izbori nisu reklamna kampanja, a Republika Srpska nije firma u kojoj direktor sam sebe postavlja na funkciju.

Može Stanivuković da potpisuje ugovore, da daje riječi i da se proglašava „sigurnim“.

Na kraju će, ipak, biti potrebno nešto mnogo konkretnije od fotografije sa papirom u ruci.

Potrebni su glasovi za poslanike. Potrebna je većina u Narodnoj skupštini. A onda i mandat.

Do tada, „Sigurno premijer“ je samo – sigurno predizborni slogan.

Gostovanje Tomice Stojanovića iz SDS-a bilo je prepuno teških optužbi, ogromnih cifara i dramatičnih kvalifikacija. Problem je što iza najkrupnijih tvrdnji uglavnom ne stoje ni izvori ni dokumenti.

Najzvučnija je tvrdnja da smo „društvo sa najvećim kriminalom na svijetu“. Međunarodni podaci govore drugačije. Global Organized Crime Index BiH stavlja na 57. mjesto od 193 zemlje, daleko od prvog mjesta. Na vrhu su zemlje poput Mjanmara, Kolumbije, Meksika i Paragvaja.

Stojanović zatim tvrdi da je BiH „došla na prvo mjesto“ po korupciji. Ni za to ne nudi indeks, godinu niti izvor. Transparency International je u posljednjem Indeksu percepcije korupcije BiH stavio na 109. mjesto od 182 zemlje, sa 34 boda. BiH jeste među najlošije rangiranim državama u Evropi, ali nije prva u svijetu po korupciji.

Posebno je problematična formulacija da to potvrđuju „evropske zvanične institucije“. Koje? Evropska komisija? Eurostat? Europol? Savjet Evrope? Transparency International? Svaka od tih institucija ima drugačiju metodologiju i predmet mjerenja. Bez navođenja izvora, pozivanje na „evropske institucije“ samo zvuči autoritativno.

Stojanović usput miješa kriminal, korupciju i organizovani kriminal kao da je riječ o istoj kategoriji. Nije. Jedan indeks mjeri percepciju korupcije u javnom sektoru, drugi kriminalna tržišta i organizovani kriminal. Od različitih pokazatelja ne može se napraviti proizvoljan zaključak da je „sve najgore na svijetu“.

Tu su i druge bombastične tvrdnje.

500.000 ljudi je navodno otišlo. Izvor – nije naveden.

Od pet miliona KM na Jahorini navodno će četiri miliona biti „uzeta“. Dokaz – nije ponuđen.

IT projekti navodno koštaju 100 miliona KM, a na kraju „nema ništa na CD-u“. Koji projekat – nije precizirano.

Elektroprivreda je, tvrdi Stojanović, uzela 30 miliona KM za otpremnine, a radnici sutradan vraćeni na posao. Nema ugovora, odluke ni dokumenta kojim bi potvrdio svoju tvrdnju.

Sve to može biti materijal za ozbiljnu istragu ukoliko zaista postoje dokazi. Ali politička emisija nije sudnica, a izgovorena tvrdnja nije automatski činjenica.

Stojanović ima puno pravo da kritikuje vlast, zaduživanje, javna preduzeća i korupciju. Ali kada iznosi tvrdnje poput „najvećeg kriminala na svijetu“, „prvog mjesta po korupciji“ i višemilionskih krađa, onda bi minimum političke odgovornosti bio da pokaže koji indeks, koji dokument, koji ugovor i koji dokaz.

Jer kada se skinu velike riječi i ogromne cifre, ostaje prilično jednostavno pitanje:

Gdje su dokazi?

Darko Babalj u svom televizijskom nastupu nije se zaustavio na kritikama vlasti. Otišao je mnogo dalje – u moralnu lekciju borcima Republike Srpske, koje je optužio da su „kapitulirali“, ponizili se i zaboravili za šta su se borili. Sramota!

Babalj kaže da borci danas trpe poniženje jer im je potreban novac, pa im praktično drži lekciju o patriotizmu i zaboravu. A onda kao dokaz nezadovoljstva navodi boračka primanja i poredi povećanje od dvije marke sa cijenom mlijeka i goriva.

Tu se već otvara pitanje: da li je stvarno potrebno ponižavati ljude koji su prošli rat da bi se kritikovala vlast?

Ali Babalj ne staje. On pita ko je ukinuo određeno zagarantovano boračko pravo za 43.000 boraca, a zatim poručuje da je „dužnost“ opozicije da građanima govori istinu.

Dakle, poruka je jednostavna: Babalj zna ko je kriv, zna ko je šta ukinuo, zna ko je povezan sa kim, zna i šta se dešava iza kulisa – samo što građani uglavnom ne dobijaju konkretne odgovore.

A završnica nastupa posebno je upečatljiva.

Nakon svih priča o zarobljenom sistemu, političkim mrežama, klanovima, razočaranim građanima i „suštinskim rezovima“, Babalj građanima poručuje: „uzmite koliko nosite“ i vjerujte u bolju budućnost.

Prilično simbolična završnica za političara koji cijelu emisiju govori kako je sistem navodno zarobljen, ali ne nudi mnogo konkretnog odgovora kako bi ga upravo njegova politika oslobodila.

Babaljeva politička filozofija tako se može svesti na jednostavnu formulu: vlast je kriva, sistem je zarobljen, političari su umreženi, borci su kapitulirali, građani su progledali – a rješenje će, izgleda, doći samo od sebe.

Do tada, građanima ostaje da „uzmu koliko nose“.

A Babalju ostaje da nastavi da upozorava da zna mnogo više nego što smije da kaže.