Draško Stanivuković ponizio je Stefana Nemanju, kao i autora spomenika Ljubomira Šćepanovića, nazivajući monumentalno djelo „ajatolahom“ i najavljujući da ga treba ukloniti.

Gradonačelnik Banjaluke, poznat po megalomanskim projektima kružnih tokova i betonskih „kulturnih simbola“, sada se samoproglasio stručnjakom za spomeničku kulturu i istorijske ličnosti. U svom nastupu, Stanivuković je javno uporedio najvećeg srpskog vladara, rodonačelnika Nemanjića, sa islamskim ajatolahom – što je izazvalo šok i ogorčenje.

„Jeste vidjeli onu sramotu? Kod Muzeja Republike Srpske. Neko je pomislio, ljudi, kad pogleda na spomenik, je l’ ono ajatolah?“, rekao je Stanivuković, dodajući da „ono moramo promijeniti, ono nije adekvatno Stefanu Nemanji“.

Vrijeđanje poklona i umjetnika

Spomenik Stefanu Nemanji u Banjaluci nije nastao kao hir lokalne vlasti, već je poklon novosadskog fonda „Dostojanstvo“ i organizacije „Treća Srbija“, djelo cijenjenog vajara Ljubomira Šćepanovića. Otkriven je 2014. godine povodom 900 godina od rođenja Nemanje, uz prisustvo patrijarha Irineja i najviših zvaničnika.

Stanivukovićeve riječi tako ne vrijeđaju samo istorijsku ličnost i simbol državotvornosti Srba, već i autora koji je svoje djelo poklonio Banjaluci, kao i institucije koje su stajale iza projekta.

Megalomanija umjesto poštovanja

Umjesto da čuva i njeguje spomeničku kulturu, Stanivuković je odlučio da se takmiči u veličini betonskih konstrukcija po kružnim tokovima. Njegova vizija „spomeničke kulture“ svodi se na samopromociju i monumentalne projekte bez duše, dok istorijske ličnosti poput Stefana Nemanje naziva „sramotom“.

Ovakav nastup nije samo politički gaf – to je sramotna uvreda za srpsku istoriju, jedinstvo, kulturu i umjetnost.

Negativni komentari na Iksu

Stanivukovićeva izjava izazvala je lavinu negativnih reakcija na društvenoj mreži Iks. Korisnici su ga nazvali „osionim i primitivnim“, „običnim fićfirićem“ i „bednim političarem“. Jedan komentar poručuje: „Draško, ne ruše se spomenici jer ne počinje svet od tebe i ne završava se sa tobom!“

Drugi su ga optužili za sklonost kiču i „potisnute nagone“ koje projicira kroz ogromne betonske objekte, dok je dio publike podsjetio da je spomenik Stefanu Nemanji bio prvi takav u Banjaluci i da ga je grad dobio kao poklon.

Neki komentari otišli su i dalje, podsjećajući da je Stanivuković „politički bijedna alternativa“ Dodiku i da ga kompromituju privatni skandali. Sve u svemu, društvene mreže su ga razapele – od kritike njegovog neznanja i oholosti, do podsjećanja da spomenici nisu tu da se ruše, već da se čuvaju.

Koliko je samo osion i primitivan ovaj Draško Stanivuković. Doduše to ide sa viškom nezarađenih para i manjkom obrazovanja.
Draško, ne ruše se spomenici jer ne počinje svet od tebe i ne završava se sa tobom!
Draško, to što ti voliš kič i što si oduševljen velikim predmetima je… pic.twitter.com/UF5eLXVzPm

— Мирослав Паровић (@MiroslavParovic) October 3, 2026

Naš portal je već mjesecima upozoravao da se u Banjaluci sprema scenario koji podsjeća na Budimpeštu i Sarajevo – gej parada u srcu Srpske. Sada se sve obistinjuje: korak smo od toga da se u gradu na Vrbasu organizuje prva Povorka ponosa.

Gradonačelnik Draško Stanivuković, umjesto da na otvaranju nove rive predstavi izvođača koji simbolizuje porodične vrijednosti, odlučio je da dovede Indiru Levak – pjevačicu koju regionalni mediji i LGBT scena godinama slave kao queer ikonu. Njene pjesme su redovni repertoar na prajdovima, a sama Levakova javno podržava istopolne brakove.

„Poklon svim generacijama“ – ili uvod u paradu?

Gradske vlasti nastup su predstvile kao „poklon svim generacijama“. Račun ide, naravno na budžet, sve plaćaju građani. Dakle, nije riječ o običnom koncertu – već o pažljivo režiranom performansu na javnoj površini, u trenutku kada se riva tek otvara i kada kamere snimaju „novu Banjaluku“.

Pump track u duginim bojama – slučajnost ili poruka?

Podsjetimo, ranije smo pisali o pump track stazi kod Delte, vrijednoj 350.000 KM, čiji vizuelni identitet podsjeća na LGBT simboliku. Stanivuković je tada tvrdio da je riječ o modernom sadržaju za mlade, ali dio javnosti je jasno poručio da se radi o perfidnom „programiranju“ građana za prihvatanje šarenih motiva i queer kulture.

„Mađarski scenario“ – šta sve podrazumijeva?

Stanivuković već mjesecima govori o tzv. „mađarskom scenariju“ kao političkom modelu promjene vlasti. Ali građani sada pitaju: da li uz taj scenario dolazi i liberalniji odnos prema LGBT pitanjima, kao što se desilo u Budimpešti nakon Orbana? Da li se iza priče o modernizaciji krije agenda koja našu djecu uvodi u „woke“ trendove i gej parade?

Salzburg – queer prijestonica kao uzor

Podsjećamo, Stanivuković je ranije ugostio gradonačelnika Salcburga Bernarda Auingera, predstavnika grada poznatog po Pride festivalima i queer manifestacijama. Upravo zbog toga sve glasnije kruže priče da bi poslije Budimpešte i Sarajeva na red mogla da dođe i Banjaluka.

Kada Mirna Savić Banjac govori o „ravnoteži“, „odgovornosti“ i „interesu građana“, a Draško Stanivuković o „novoj energiji“, rezultat je isti – mnogo fraza, malo odgovora. Jer dok se pred kamerama govori o „normalnom društvu“, iza kulisa se odvijaju tenderi vrijedni desetine miliona maraka, bez jasnog objašnjenja kome i zašto ide novac.

Ako je interes građana zaista u centru političkog djelovanja, onda bi među prvim pitanjima morala biti ona koja direktno utiču na svakodnevni život Banjalučana: šta će biti sa grijanjem, kako riješiti problem dotrajale toplovodne mreže, gdje su putevi i osnovna infrastruktura?

Umjesto odgovora, javnost sluša o „novoj energiji“ i „novoj politici“, dok istovremeno ostaju otvorena pitanja o projektima gradske administracije. Najsvježiji primjer je javna rasvjeta – tender vrijedan oko 35 miliona KM. Prethodni postupci su poništavani, domaće firme nudile znatno niže iznose, a sada se postavlja pitanje: zašto baš 35 miliona? Koji su kriterijumi? Ko će zaraditi? Koliko će građani plaćati narednih godina?

Isto važi i za električne autobuse. Najave o modernizaciji javnog prevoza zvuče atraktivno, ali građani imaju pravo da znaju kako su vozila nabavljena, pod kojim uslovima, ko ih finansira i koliko dugo će biti na raspolaganju. Tu su i projekti poput spomenika na kružnim tokovima i drugih zahvata na koje se troši javni novac, dok osnovna infrastruktura ostaje zapostavljena.

Savić Banjac, s druge strane, gradi opozicionu matricu na velikim riječima: „normalno društvo“, „jednakost“, „ravnoteža“, „odgovorna politika“. Problem je što iza tog političkog rječnika često ne dolazi i konkretno rješenje. Kada govori o Elektroprivredi RS, otvara niz pitanja o zaduživanju i solarnim elektranama, ali umjesto jasnog odgovora – poruka je da „treba napraviti analizu“. Kada kritikuje hitne procedure u Narodnoj skupštini, sve ostaje na nivou apela, bez preciznog prijedloga šta bi se mijenjalo u rokovima ili načinu rada.

Stanivuković, pak, nastavlja da se hvali „novom energijom“, dok istovremeno potpisuje projekte koji koštaju desetine miliona. Građani ne dobijaju objašnjenje, već samo marketing.

Zajednički imenitelj je očigledan: i vlast i opozicija govore o „interesu građana“, ali ga nikada precizno ne definišu. Građani ne traže floskule, nego odgovore – šta će konkretno biti urađeno, koliko će koštati i zašto baš toliko.

Bez tih odgovora, priča o „odgovornoj politici“ i „novoj energiji“ ostaje upravo ono što Mirna kritikuje kod drugih – prazna fraza. A Banjaluka ostaje grad u kojem se politička rasprava svodi na velike riječi, dok cifre ostaju u pozadini.